Na Nagradni literarni konkurs Saveza Srba Slovenije, koji je raspisan u februaru tekuće godine, prijavljeno je pet radova na temu „Pismo prijatelju iz Srbije“. Autori su srpska deca, uzrasta od 8 do 13 godina, koja žive u Sloveniji.

Sektor za obrazovanje Saveza Srba Slovenije odlučio je da svih pet učesnica nagradi putovanjem na treći „Svesrpski dečji sabor“ u Beograd, a oni su:

  • MILA TICA
  • ANĐELA DOŠEN
  • STAŠA GOCIĆ
  • VESNA NIKIĆ i
  • ANDREA BETI

„Svesrpski dečji sabor“ će biti održan od 22. do 27. maja 2020. godine sa ciljem da najmlađi upoznaju zemlju svog porekla, znamenitosti R. Srbije, kulturne i istorijske tekovine, kao i da unaprede znanje srpskog jezika. Nakon uspešne realizacije prošlog „Svesrpskog dečjeg sabora“, 70 dece iz jedanaest zemalja, uključujući i Komonvelt Australiju i SAD, učestvovala su u manifestaciji.  Deca učesnici manifestacije u 2020. godini poput ranijih godina, biće smeštena u porodicama svojih vršnjaka iz beogradskih osnovnih škola (po jedno dete u jednoj porodici). Tokom boravka u Srbiji deca će svečanom priredbom u DKCB obeležiti Dan Ćirila i Metodija (24. maja), a kroz program „Beograd kroz vekove“ upoznaće Kalemegdan. Predviđen je obilazak znamenitosti i muzeja glavnog grada i jednodnevni izlet na odabranoj lokaciji (Vinča, Viminacijum ili Golubačka tvrđava).

Sve troškove obezbeđuje organizator manifestacije, Dečji kulturni centar Beograd i MSP USDSR, pod pokroviteljstvom PR RS A. Vučića, a prvu nagradu, uz diplome i zahvalnice svim učesnicima, obezbeđuje Savez Srba Slovenije.

Jednoglasnom odlukom Sektora za obrazovanje Saveza Srba Slovenije, prva nagrada je dodeljena Anđeli Došen, čiji rad objavljujemo na kraju teksta. Anđela je, pored putovanja, dobitnica i vredne knjige, koja će unaprediti njen literarni izražaj.

Savez zadržava pravo da objavljuje radove koji su pristigli na ovaj konkurs na svojoj internet prezentaciji, kao i književnim časopisima za decu.

 

            Čestitamo pobednicima i zahvaljujemo se na učešću!

 

 

Najbolji rad:

 

Draga Marija,

nedelja je, šesnaestog dana u mesecu.

Sedim na maloj klupi pored Drave. Februar je, kao čitava ova zima, jedno veliko zubato sunce. Ovde sam već nekoliko meseci. Dani mi teku mirno i sporo, kao reka u koju upravo gledam. Nadam se da su tvoji dani življi i brži nego moji. Nemoj da brineš, nisam nesrećna, samo se navikavam na mirniji i usklađeniji način života. Iako su ljudi ovde jako ljubazni, meni ipak nekako nedostaje naša galama, užurbanost i burniji dan. Mada sam stekla utisak da, uprkos toj usklađenosti, ljudi stalno negde žure i niko nema vremena, a tamo kod nas izgleda kao da ništa nije na svom mestu ali ljudi opet imaju vremena jedni za druge. Ili sam samo možda ponekad usamljena. Ne znam…

Kako si ti? Kakvo je vreme u Valjevu? Teče li lepa Kolubara? Je li ti teško u školi? Iskreno, meni malo jeste. Ocenjivanje je mnogo drugačije i dobila sam nove predmete. Mnogo teže mi je bilo na početku, prve dve sedmice nikoga nisam poznavala i jezik mi je bio velika prepreka. Postepeno, svaka naučena reč me je ohrabrivala i polako sam sticala prijatelje. Uprkos tim novim, ne prestajem da mislim na tebe. Mnogo mi nedostaješ. Mnogo mislim na naše zajedničke trenutke. Često mi se učini da sam ponekad bila sebična, pa mi bude teško. Sad mi sve naše dečije svađe izgledaju tako besmisleno i samo želim da ovo prijateljstvo zauvek traje. Strah me je da me ne zaboraviš sada kad smo daleko. Strah me je i da ne zaboravim naš jezik, jer pored slovenačkog kojeg stalno govorim, učim engleski i nemački. Zato sam se odlučila upisati u Literarnu sekciju Srpskog kulturnog društva Maribor. U sekciji nas ima mnogo, iz svih krajeva Srbije i Bosne smo i mnogo smo smešni kad pričamo svako sa svojim naglaskom. U društvu imamo jedan mali kutak, pijemo čaj od trešnje i čitamo srpske pisce. Sa nama je jedna Nataša. Mnogo je smešna jer uvek plače dok ja recitujem Desanku Maksimović. Svake srede me natera da pročitam neku njenu pesmu. Sad ih već mnogo znam napamet.

Moram da ti ispričam nešto, što mislim da mi je bilo najlepše što mi se do sada dogodilo u Sloveniji. Jednog lepog dana sam izašla na vožnju biciklom. Želela sam malo da upoznam grad. Vozila sam se i razmišljala zašto smo se morali doseliti u zemlju koja mi je bila tako strana. Bila sam usamljena i nisam još znala jezik. Vozila sam se sve dalje i dalje i odjednom sam videla da sam otišla daleko od kuće. Prestrašila sam se, jer nisam znala gde se nalazim. Sela sam na pločnik i počela da plačem, nisam znala ni u kojoj ulici se nalazim da bih mogla da pozovem tatu da dođe po mene. Najednom, pored mene se zaustavila žena koja je na uzici vodila malog psa.

„Zakaj jočeš, otrok moj?“ upitala je.

„Ne razumem.“ Obrisala sam suze.

„Zašto plačeš, dete moje?“ ponovila je.

„Izgubila sam se i ne znam u kojoj se ulici nalazim da mogu da pozovem tatu.“

„ Ovo je Valjevska ulica.“ rekla je blago.

„Valjevska?“ začudila sam se i odjednom sam osetila neku toplinu.

„Da, Valjevska.“

„A kako Vi znate naš jezik?“ upitala sam.

„Pa znaš, postoji jedna šala koja kaže: Govori srpski da te ceo svet razume.“ Nasmejala se. I ja sam se nasmejala. Odjednom me više nije bilo strah i ova zemlja mi nije bila tako tuđa.

„Kako vam je ime?“ još sam je upitala.

„Marija.“

„Pa moja najbolja prijateljica je Marija“ uzviknula sam.

„Sve u ovom univerzumu je povezano, dete moje. Svi smo mi jedno, i svi istim jezikom govorimo kad smo potrebni jedni drugima.“ Osmehnula se i otišla.

Kad je tata došao po mene, pomalo prestrašen je pitao kako sam znala gde sam kad sam otišla tako daleko od kuće. Rekla sam mu da ja govorim srpski pa me čitav svet razume. „Kako to misliš?“ upitao je.

„Tako. Sad znam da ne smem da ga zaboravim. Kao ni Mariju, jer me Marija sretne i ovde. Kao ni Valjevo, jer sam se izgubila u Valjevskoj ulici. Kao ni…“

„Ništa te ne razumem.“ rekao je tata.

„Govori srpski“ odgovorila sam mu sa osmehom i počela da se navikavam na zemlju u koju sam se doselila.

 

Grlim te sa reke Drave, okupana zubatim suncem.

Piši mi.

 

Tvoja Anđelika